ZA danas svo vam izdvojili zanimljiv „dubl“ koji vredi pokušati.
Naši stručnjaci su za utorak izdvojili atraktivan trojni "dubl" sa fokusom na remije, ukupne kvote…
Kad trener ostane bez argumenata, izvuče je iz džepa kao zahrđali adut: „Danas svi znaju da igraju fudbal.“ Fraza koja je decenijama služila kao univerzalni štit za neuspehe, ponovo je aktuelna – ovog puta na najvećoj fudbalskoj pozornici, 23. Svetskom prvenstvu.
Priča o ovoj floskuli vuče korene još iz 1982. godine i Svetskog prvenstva u Španiji. Selektor Jugoslavije Miljan Miljanić vratio se kući bez prolaza iz grupe, a u prtljagu je doneo rečenicu koja će nadživeti i njega i mnoge od igrača koje je vodio. Na raspolaganju je imao generaciju koja je i danas jedna od najtalentovanijih u istoriji jugoslovenskog fudbala: Safet Sušić, Vladimir Petrović Pižon, Velimir Zajec, Jurica Jerković, Ivan Gudelj, Nenad Stojković, Dragan Pantelić – lista koja i danas izaziva nostalgiju.
Rezultati? Remi, poraz od Španije i jedva tesnа pobeda nad Hondurasom koja nije bila dovoljna. A Španija je, na opšte iznenađenje, izgubila od Severne Irske, pa su „plavi“ morali kući pre vremena. Stariji navijači i danas pamte danskog sudiju Sorensena koji je dosudio penal za Španiju, mada je Zajec napravio prekršaj bar metar izvan kaznenog prostora. Miljanić je po povratku u Beograd pokušao da objasni neuspeh upravo tom sada već legendarnom rečenicom.
Četrdeset i nešto godina kasnije, treći dan 23. Mondijala ponudio je savršen materijal za sve trenere koji vole ovu izreku. Murat Jakin, selektor Švajcarske, mogao je da je izgovori u 96. minutu – Katar je u zaustavnom vremenu postigao gol, istrgovao bod i dodatno zakomplikovao situaciju u grupi B. Planirana tri boda pretvorila su se u jedan, a u svlačionici je vladalo mučno ćutanje.
Vinćenco Montela, selektor Turske, ima poseban razlog za brigu. Australija, ekipa koja se na papiru ne može meriti s turskim potencijalom, odnela je sva tri boda. Karlo Ančeloti, čovek koji je osvajao Ligu šampiona više puta i koji zna šta znači voditi veliku ekipu, ostao je bez pobede sa Brazilom u premijernom nastupu na ovom turniru. Od „Selésão“ se očekivalo mnogo više.
Kada se kaže „skoro svi znaju da igraju fudbal“, reč „skoro“ ima svoju adresu. I ta adresa je srpska reprezentacija. Utakmice protiv Albanije, Zelenortskih ostrva i Meksika pokazale su da je razlika između onoga što imamo i onoga što postižemo i dalje zabrinjavajuća. Nije problem u floskuli – problem je u tome što ona postaje refren, a ne izuzetak.
Fudbal se promenio. Podaci, analitika, fizička priprema i taktička sofisticiranost dostupni su i manjim savezima. Razlike se smanjuju, to je činjenica. Ali kada top-favorit ili ekipa s jasnim individualnim kvalitetom ne uspeva da savlada protivnika koji je objektivno slabiji, to više nije priča o izjednačavanju nivoa – to je priča o propuštenim prilikama, lošim odlukama i nedostatku mentalne čvrstoće.
Miljan Miljanić je 1982. izgovorio tu rečenicu prvi put – ili bar prvi put dovoljno glasno da se zapamti. Od tada su je ponavljali treneri širom sveta, na svim nivoima, posle svih vrsta poraza i razočaranja. I svaki put zvuči jednako: kao poslednje utočište čoveka koji nema bolji odgovor.
Fudbal se razvija, taktike se usavršavaju, „mali“ sve češće hvataju „velike“ nespremne. To je lepo i čini sport uzbudljivim. Ali floskula ostaje ono što jeste – pokušaj da se kolektivni neuspeh preraste u filozofsku konstataciju. Navijači je prepoznaju, komentatori je citiraju s ironijom, a treneri je i dalje izgovaraju – jer, iskreno, šta im drugo ostaje?